Alikvot

Život kao neprekinuta igra (pogovor Anite Peti-Stantić) Alikvot Jasne Horvat, književnice i znanstvenice, renesansne autorice u vječnoj potrazi za znanjem, saznavanjem i otkrivanjem nepoznatog na presjecištu prošlosti i sadašnjosti na mnogo je načina slojevit roman koji svojom unutrašnjom organizacijom provocira brojna, uvelike i divergentna čitanja.
Plejada likova okupljena je oko onih za koje nam se čini da žive u sadašnjosti i onih za koje nam se može učiniti da su živjeli u prošlosti, ali zapravo u nekom cikličnom svijetu kakav je svijet Alikvota, još uvijek žive u svojoj intenzivno živoj sadašnjosti. Predstavnik sadašnjosti, ali istovremeno i mostova, je Dane Puljiz, u svom nastojanju da razumije sraz zapadnoeuropske i osmanske kulture, koji taj sraz pokušava proživjeti putovanjima svijetom za koje tek malobrojni pokazuju tračak razumijevanja, jednostavno zato što se ta traženja ne uklapaju ni u svakodnevicu koja se očekuje ni u pitanja koja se većini čine relevantnima.
S onu stranu njegova puta stoje Vasco da Gama i Melek Jaša, obojica izrasli iz legende, ali ulogā podijeljenih drugačije nego što bismo očekivali. Snaga i odlučnost, kao i primanje i davanje, a onda i dijeljenje bez ostatka, na strani su nasilno odvedenoga, u početku poniznoga, izrasloga iz vlastite sjene, Dubrovčanina Melek Jaše, a ne velikana svjetske povijesti Vasca da Game. Ukotvljen u svim dostupnim tekstovima, počev od studije Vladimira Mažuranića “Melek Jaša Dubrovčanin u Indiji god. 1480.-1528. i njegovi prethodnici u Islamu prije deset stoljeća” iz 1925, a onda i povijesno-pustolovnog romana Ivane Brlić Mažuranić “Jaša Dalmatin: potkralj Gudžerata” iz 1937, ali izgrađen od tkanja imaginacije i poetske zasanjanosti, Alikvot je učeno štivo koje istovremeno omogućuje i čitanje s ključem, ali i intuitivnu avanturu (re)kreiranja teksta. Plovidba je to od Osijeka i Slavonije do Dubrovnika, a onda, očekivano, dalekim svjetskim morima u nepoznate krajeve. Prošlost oživljena u romanu relevantna je za sadašnjost.
Alikvot, autoričin prvijenac, vjerojatno je upravo zbog svoje složenosti i slojevitosti u tolikoj mjeri odraz njezina intuitivnog i intelektualnog svijeta, zamišljen i ostvaren kao metatekst vođen matematičkim načelima, ovdje predan na odgonetavanje strpljivih.

Nevidljivo nakladništvo

Nives Tomašević & Jasna Horvat
„Nevidljivost“ nakladništva istaknuta u naslovu ove knjige ključ je za razumijevanje njezine osnovne ideje, ali i cjeline predmeta: skrivene moći nakladništva u proizvodnji i promicanju kulturnoga identiteta. Polazeći od suvremenih i u posljednje vrijeme iznimno atraktivnih pojmova postmaterijalizma, kreativne ekonomije i proizvođenja kulturnog identiteta, autorice pružaju nov pogled na nakladništvo kao dio kulturne i kreativne industrije. Kako je riječ o relativno novome fenomenu, postavke koje autorice donose korektno su potkrijepljene relevantnom literaturom, a prohodnosti teksta pridonosi bogata likovna građa raspoređena po rubnicama. Takav pristup metodički je opravdan ponajprije zbog studenata koji će se priručnikom služiti od prve studijske godine sve do doktorskoga studija. Studenti ovdje mogu dobiti pregled brojnih definicija kulture, kulturne i kreativne ekonomije, industrije dokolice, književnoga nagrađivanja, resursa knjige, dokumentarizma prisutnog u književnoj produkciji i postmaterijalizma. Uz definicije pojmova i fenomena suvremenoga nakladništva priručnik donosi i primjere njihove konkretne primjene, poput Standardnog eurobarometra 69, konstruiranja i provođenja istraživanja o nagradama, povezivanja nakladništva i turizma i komentiranja rezultata istraživanja o turizmu u Republici Hrvatskoj. Autorice pokazuju na vlastitim primjerima nakladničke proizvodnje mogućnosti spajanja književnosti i turizma, nakladništva i drugih segmenata industrije dokolice. Posebno zanimljivo poglavlje Glagoljički kulturni kontekst upućuje na komercijalne mogućnosti glagoljice kao baštinskoga pisma. Dionice o semiotičkim sposobnostima glagoljičkoga pisma otvaraju cijeli niz novih znanstvenih hipoteza podignutih na temeljima više različitih znanosti. Svojim novim ideja o kreativnoj ekonomiji, industriji dokolice i nakladništvu kao mediju proizvodnje kulturnoga identiteta, ali i sretnom kombinacijom dviju profesija, Nives Tomašević kao urednice/znanstvenice i Jasne Horvat kao profesorice ekonomije/književnice, ova će knjiga zasigurno postati tražen i omiljen priručnik za studente nakladništva i komunikologije, ali i privlačno štivo za sve koji žele da im se nakladništvo i njegova kulturotvorna uloga osvijetle i tako učine „vidljivima“.

Vilikon

Osječka spisateljica Jasna Horvat svoje shvaćanje književnosti iznosi odlučno i jasno. „Nisam pristalica poetike šoka, socijalno-realističnih melodrama, trivijaliziranja i marketinškoga manipuliranja“, kazala je u jednom intervjuu. S druge strane, dodala je, bliska joj je matematika i kombinatorika (jer joj omogućuje modelski pristup i sustavnost u izlaganju građe) te propitivanje oblika u kojima „prozna naracija može beskrajno teći“. Pritom je ponovila jedan svoj ranije iskazan stav, da čitatelja želi „zaigrati“ nudeći mu interaktivnost, a od knjige napraviti „knjigu igračku“, tj. literarnu priču koja se može čitati iz „svih smjerova“ te da istodobno sadrži i ono što književni tekst ne mora nužno nositi – „informativnost, izobrazbu, kombinatoričnost i ilustrativnost“. Sve su to doista važni elementi po kojima čitatelj jasno raspoznaje dosadašnji spisateljičin rukopis, njezinu privrženost konceptualnom romanu i postmodernističkoj poetici. A tako je i u njezinu novom romanu Vilikon, koji je ilustrirala vlastitim crtežima, za razliku od prethodnih u kojima se služila fotografijama (Bizarij i Auron) ili prikladnim oslikavanjem glagoljičkih znakova (Az).
Strahimir Primorac: Dodir svakodnevice i vilinskoga svijeta (Vijenac 503)

Vilikon je roman u kojem su elementi postmodernističke prakse vidljivi posvuda. Najprije, ova je proza nastala, kaže autorica, kao parafraza Nevidljivih gradova Itala Calvina. I u djelu talijanskog pisca razgovor vode Marko Polo i Kublaj-kan, kao u Vilikonu; razlika je u tome što se u prvom tekstu razgovara o nevidljivim gradovima, a u drugom o nevidljivim ženama, vilama iz Kraljevstva Hrvatskog. Nije neobično da se pripovjedačica na jednome mjestu oglašava upravo citatom iz Američkih predavanja, gdje Calvino kaže da je u Nevidljivim gradovima izgradio „mrežu unutar koje je moguće pratiti višestruke veze i izvoditi mnogostruke i razgranate zaključke“. Ključno značenje Horvatova pridaje mreži (velika mreža = roman):
„Mi smo pauci brojnih mreža. [...] mreže susrećemo u knjigama, na slikama i na fotografijama. Postanem li pauk takve mreže, svoju matičnu mrežu napuštam i gradim novu u kojoj prisluškujem. Niti te mreže čine dijelovi priče koja je prisluškivana tekstom ili slikom. Pripovjedač je samo posrednik i posve nevažan pauk mreže koja se izgrađuje pisanjem ili slikanjem o čvorištima – mjestima i likovima.“

Osnove statistike

Udžbenik Osnove statistike sadrži iscrpna pojmovna pojašnjenja iz područja statistike s posebnim naglaskom na analizama zanimljivim za ekonomiste i privrednike. Ujedno udovoljava znanstvenim i nastavnim kriterijima, ponajprije izraženim u načinu na koji prezentira temeljna znanja iz statističke teorije i prakse. Izložena građa razdijeljena je u dvanaest poglavlja prikazanih na 680 stranica s 310 tablica, 23 shematskih prikaza, 200 primjera, 196 slika te 91 grafikon. Na kraju svakog poglavlja ponavljaju se prethodni sadržaji kako u pitanjima za provjeru teorijskog znanja tako i u praktičnim primjerima za vježbu zadataka. Snalaženju u pregledu trenutačnih spoznaja doprinosi i pregled literature te preporuke za uporabu statističkih programa za računala. Rubnice udžbenika donose zanimljivosti iz znanstvenog i popularnog okruženja te na taj način potiču na proširivanje i produbljivanje stečenih znanja. Premda je udžbenik Osnove statistike ponajprije namijenjen studentima preddiplomskih, diplomskih i poslijediplomskih studija i istraživačima društvenih znanosti, zbog svoje višenamjenske uloge može biti zanimljiv nestatističarima, računovođama, revizorima, rukovoditeljima, privrednicima i srednjoškolcima. Udžbenik Osnove statistike sadrži dvanaest poglavlja: - Temeljni pojmovi - Numerički niz i grafičko prikazivanje podataka - Deskriptivna statistika - Osnove vjerojatnosti - Slučajna varijabla - Sampling distribucija i procjena parametara populacije - Testiranje hipoteza - Hi-kvadrat test - Korelacijska analiza - Regresijska analiza - Indeksi - Trend

Auron

Auron je nesvakidašnji romaneskni tekst o zlatnom rezu - savršenoj, idealnoj proporciji ljepote, univerzalnom "tajnom kôdu" svekolike prirode i svemira, tisućljetnoj inspiraciji znanstvenika i umjetnika. Roman Auron na posve nov način ugrađuje zlatni rez u svoj konceptualni ustroj (omjerima poglavlja i pripovjedača), ali istodobno na različite i zanimljive načine tematizira zlatni rez i njegova pojavljivanja u svakodnevnom životu.
Napetom fabulom razotkrit će se glavni junak, te razlozi, načini i okolnosti misterioznog nestanka aureole s kipa svetog Marka na šibenskoj katedrali. Iznimno intrigantni suvremeni muški i ženski likovi predstavljeni su u najneobičnijim životnim okolnostima putem kojih progovaraju njihove obiteljske, emotivne i profesionalne sklonosti, potrebe, frustracije i težnje. Tajne i ljubavi, na prvi pogled nepovezanih života, u dinamičnoj radnji romana tvore mrežu sudbinski vezanih osoba i karaktera. Radnja se odvija u Osijeku i Šibeniku, ali i u drugim svjetskim metropola. Jednako tako, premda je riječ o opisu suvremenog doba, čitatelj romana putuje kroz stoljeća. Kako glavni lik Auron živi tek jednu preokupaciju – ljepotu – njome on postaje glasnogovornikom brojnih umjetnika, umjetnina i umjetnosti same za sebe. Time roman dobiva odlike virtualne kutije koja informira o brojnim zlatnorezovskim umjetninama: Bašćanskoj ploči, crkvi sv. Lucije u Jurandvoru, piramidama u Gizi, Mona Lizi, Picassovu Autoportretu, različitim glazbenim ostvarajima, kao i literarnim djelima čija je atraktivnost ispisivala povijest pisane riječi. Kritikom potrošačkog društva, SMS-ovske otuđenosti, života po propisanim obrascima, te nametnutog kulta tijela i tjelesnosti, Auron donosi istinski kôd ljepote te ističe neponovljivu osobnost svakog pojedinca, uključujući i samog čitatelja. Aktivna desna margina teksta ovaj roman čini prvim ilustriranim romanom desne margine u suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Bizarij

Bizarij čini petnaest priča o gradu Osijeku, o poznatim i nepoznatim ljudima koji su ga upisali u svoje bitne vezanosti – životom, radom, boravkom, prolaskom, sudbinom ili slučajnošću – živeći u drugima, s drugima i među drugima. Svim likovima ovih bizarijskih i zanimljivo bizarnih priča, Osijek je os, kao što su i sami osi jedni drugima, i kao što su svi zajedno, poredani u imaginarnom vezničkom nizu. Sudbine o kojima pripovijeda Bizarij (car Konstancije II., Isabella von Habsburg, Ivan Korođ, Antun Bernhard, Maksimilijan Gosseau de Heneff, Eugen Savojski, Sulejman Veličanstveni, Adela Dessaty, Nikola Zrinski, Ilija Lekić, plesačica Sulejmana, Marija Pejačević…) vrlo su različite, pripadaju različitim povijesnim vremenima, zapliću se, raspliću ili jednostavno teku na različite načine.

AZ

Fenomen glagoljice, koja je oblikovala hrvatsku književnost i kulturu u najranijemu razdoblju njezina razvoja, kao i značenje privrženosti ćirilometodskoj tradiciji, koja se očituje u sačuvanim spomenicima hrvatske pismenosti, glavnim su temama romana Az, kojega autorica naslovljava po nazivu prvoga glagoljičnoga slova, ali i po početnoj riječi jednoga od najpoznatijih među najstarijim spomenicima hrvatske pismenosti – Baščanskoj ploči (nastaloj oko 1100. godine).
Zaintrigirana značenjem glagoljice u razvoju hrvatske kulture, ali i u svijesti o našoj samobitnosti, Jasna Horvat, ispisujući petodijelnu strukturu svojega romana, progovara na nov, postmodernistički način o životu Konstantina Filozofa, to jest svetoga Ćirila. Autorica polazi od glavne teze poznatih ćirilometodskih teorija o postanku glagoljice, prema kojima je tvorac ovoga neobičnoga pisma Konstantin F ilozof, koji se kasnije, prilikom svećeničkoga ređenja u Rimu, nazvao Ćirilom, prema grčkoj riječi kyrilos, što znači „svjetlo svjetlu“.
Jasna Horvat uvjerljivo, kao što to čine i ćirilometodski teoretičari, govori da je Konstantin Ćiril glagoljicu stvorio prema božanskome nadahnuću. Nastojeći podrobno opisati Konstantina Ćirila i od stvarne povijesne osobe stvoriti književni lik, Jasna Horvat o njemu progovara kroz razmišljanja triju pripovjedača: njegovoga brata Metoda, bizantske carice Teodore te knjižničara Anastazija koji pokušava napisati prvu biografiju Svete braće. Takav pripovjedni način omogućava autorici dati širu sliku povijesnih događaja koji su obilježili deveto stoljeće u kojemu su Sveta braća živjela, a koje je bilo prijelomno u određenim spornim pitanjima unutar Crkve (borba ikonoklasta i ikonodula, pitanje trojezične hereze prema kojoj se liturgijski čin može odvijati samo na latinskome, grčkom i hebrejskom jeziku, a Konstantin Ćiril u liturgiju uvodi i staroslavenski književni jezik kojemu je upravo on tvorac i za koji je stvorio i posebno pismo – glagoljicu). Ovakva pripovjedna struktura autoricu dovodi u priliku da zamišlja viđenje Konstantinovih suvremenika koji, govoreći o njemu i njegovim postupcima, zapravo govore i o samima sebi, o svojim dvojbama i željama. U tome je smislu osobito uspio drugi dio romana naslovljen Desetice carice Teodore. Svrgnuta bizantska carica, zatvorena u samostanu u kojemu je zajedno sa svojim kćerima postala prinudnom monahinjom, razmišlja o Konstantinu koji je bio prijateljem njezinom sinu, sada caru Mihaelu III., ali koji je nju uvijek podsjećao i na njezina pokojnoga prvorođenca Konstantina. Govoreći o tvorcu glagoljice, Teodora još više govori o samoj sebi, o sudbini žene koja je uživala ugled i držala vlast, a koja je doživjela da je vlastiti sin svrgne budući da se udružio s odmetnicima koji će mu kasnije i samome nauditi. Uživljavajući se u lik carice Teodore, Jasna Horvat progovara glasom potlačene žene, te je vidljivo da je u karakterizaciju ovoga lika unijela najviše mašte, ali i žara.
Roman Az zanimljivo je ilustriran slovima trokutaste glagoljice, za koju neki vjeruju da je najstariji tip ovoga pisma (za razliku od kasnije oble i hrvatske uglate glagoljice), dodatno je obogaćen navodima iz djelā poznatih autora, a poglavlja su označena brojevnom vrijednošću glagoljskih slova i nazivima tih slova, te se time dobiva uvid u numeričku i leksičku simboliku glagoljice, ali i u njezinu likovnu izražajnost i ljepotu.
Jasna je Horvat romanom Az dala značajan prinos popularizaciji glagoljičkoga pisma, kao i životnoga puta i djela Konstantina Ćirila. Njezin roman, premda sadrži povijesne elemente, nije, u doslovnome smislu, povijesni roman. Nije to, međutim, ni Ćirilova romansirana biografija. Roman Az je romansirana studija o glagoljici i o životnome putu njezina tvorca Konstantina Filozofa.

Mato Nedić: Motrišta br. 55-56

Krijesnici

Čitanjem rukopisa oživljavaju
(oživotvoruju) se buduće knjige.
Krijesnike posvećujem Mirti, čitateljici
Krijesnika u vrijeme dok su bili rukopis.
Mirta je pokazala hrabrost kada se posvetila
pustolovinama na Sova planini, a likovima je
podarila razumijevanje i njihova prva življenja.
Mitološka građa romana Krijesnici
preuzeta je iz djela Dragutina Nemeta

“Knez Zoran”, (Zagreb, 1925.).

Ono što je važno počinje svakim jutrom: važno je ustati na vrijeme, umiti se, odjenuti se i na vrijeme poći u školu. Još je važnije ponoviti naučeno, napisati zadaću i riješiti teške zadatke. Važno je vratiti se kući iz škole, uredno odložiti školsku torbu i oprati ruke. Važno je ne pretrčavati cestu, pristojno pozdravljati i biti dobar. Važnim se gotovo oduvijek držalo ono što je istodobno i teško. No, nije to baš tako. Važno je i dobro pamćenje, brzo trčanje i lijepo crtanje. Važno je i mnogo onoga što je lako, primjerice, dugo i temeljito spavanje. Pitate se kako spavanje može biti važno kada spavati svatko umije i stoga nije teško? Oni koji znaju, tvrde kako je važno i sve ono što se ne čini teškim. Govore kako je posebno važno lijepo igranje, svakodnevno druženje i iskreno prijateljevanje, jer se svi važni događaji pamte po prijateljima s kojima su podijeljeni. Družeći se sa Slavenom i Iris, zapamtila sam zgode koje su im se dogodile s krijesnicima, dobrim kućnim duhovima. Pozorno ih prateći, doznala sam koliko je važno znati osluhnuti govor nevidljivih bića. Doznala sam i kako je od svega važnog najvažnije – moći vjerovati u nemoguće. Slavenova i Irisina vjera u nemoguće otvorila im je put u zaboravljen svijet u kojemu nisu postojale škole i udžbenici. U vrijeme u kojemu se pisalo pismom koje više ne poznajemo. U vrijeme u kojemu su svijet nastanjivali snažni, hiroviti, tvrdoglavi i razigrani bogovi. I za kraj, još nešto jako važno: ako se ne bojite čarolija, orlova, sova i vila, pridružite se Slavenovim i Irisinim pustolovinama. Učini li vam se što nejasnim ili teškim, pojašnjenja potražite u tumaču i rječniku na kraju knjige. Pri tome ne zaboravite: uspijete li povjerovati u nemoguće, jednoga dana krijesnici će se oglasiti i vama. Oni su uvijek prisutni i zato nikada niste sami. Sve što činite, prate i pamte živahne oči krijesnika – čuvara vaših domova.

Pismo u pismu

Pisma Irene Vrkljan i Jasne Horvat različita su. Na nekim mjestima fili­gransko je prisjećanje protkano decentnim lirizmom i unutarnjom mu­drošću Irene Vrkljan što epistoli vraća, izgubljeno internetovskom brzom komunikacijom, dosto­janstvo sporosti. Znatno raspričanija, razigranija i duža pisma Jasne Horvat pokazuju raspršenost nje­zinih interesa kojima pri­kriva zadovoljstvo i osje­ćaj sreće koji joj nudi ova komunikacija.
Helena Sablić Tomić

Alemperkina kazivanja

U svojoj novoj knjizi Alemperkina kazivanja Jasna Horvat pripovjedno dočarava privlačan svijet praslavenske i potom starohrvatske poganske mitologije. Složene alegorično-simbolične mitološke predaje i legende autorica je namijenila djeci i ona ih iznosi na ležeran, pregledan način. U svom narativnom prikazu Jasna Horvat se služi naizmjeničnom uporabom stihova i proze, ali i njezina proza tako je strukturirana da se pristupačnost i ritmičnost proze naglašava čestim rimovanjem. Taj jednostavni, pitki stil prilagođen je djeci osnovnoškolskog uzrasta.
Tematika spisateljičine knjige iznimno je privlačna mladom čitateljstvu, ne samo zbog bogatstva bajkovitih likova i događaja, već je ta mitologija i pradrevno izvorište brojnih hrvatskih usmenih narodnih pjesama i folklornih običaja (kao npr. Ivanjski krijesovi, pjesme o Ladi, narodne priče o maljićima i macaklićima itd.). Mitološke priče dotiču arhetipska mjesta čovjekova života. Primjerice tumačenje lika božice Lade povezano je sa svečanostima žetve i slavlja poljodjelskog uroda, te tako odražava temeljnu ljudsku potrebu za hranom. Poglavlje Ognjeni krijes tematizira proljetno buđenje života u prirodi i čovjeku, početak poljodjelskih radova i tjeranje zimskih okova.
Promatra li se kompozicijski slijed mitoloških priča, uočava se da svaka priča tvori zasebnu cjelinu, ali i neraskidivi pripovjedni niz, koji u povezanosti pruža cjelokupnu galeriju mitoloških likova i mitološke organizacije svijeta. Bitan dio knjige predstavlja i pregledan stručni tumač mitoloških likova i pojmova koji se u pričama spominju i tematiziraju.
Interes za staru mitologiju osobito je velik u novijim etnološkim proučavanjima, ali također prisutan i u istraživanju onomastike, povijesti, arheologije, povijesti umjetnosti i brojnim drugim disciplinama. Znanje o starim hrvatskim mitovima koje Jasna Horvat prezentira djeci probudit će ne samo njihovu književnu maštu, već će se pokazati korisnim u njihovom budućem pristupu i sagledavanju geneze hrvatske kulture i umjetnosti kao i njezine povezanosti s ostalim mitovima drevnih civilizacija.
Iako je Jasna Horvat po struci profesorica statistike na osječkom Ekonomskom fakultetu, u ovoj knjizi ona otkriva poetičnu, nježnu i fantazijsku stranu svoje duše. Upravo kao i u njezinoj prvoj knjizi igrokaza Izgubljena vila (Osijek, 2002.), u svojoj novoj knjizi autorica potpuno uranja u svijet prastarih predaja i poganskih vjerovanja, te ih vadi iz zaborava. U svom pripovjednom prikazu mitološke borbe između personificiranih sila dobra i zla, Jasna Horvat uvijek pedagoški naglašava pobjedu dobrih ideala nad zlima, a pritom ipak zadržava uvjerljivost i zastrašujuću dojmljivost zlih likova. Istovremeno spisateljica ističe preko oprečnih mitoloških bića (zlih vila ljutica i dobrih vila, zlog Crnoboga i Črta nasuprot plemenitom Svarogu) podvojenost svijeta na lice i naličje, na svijetlu i tamnu stranu ljudskog okruženja, kao i čovjekove naravi.
Djeca će se lako uživjeti u svježe i zanimljivo ozračje ovih kratkih starohrvatskih mitoloških priča, a likovi koje će upiti iz knjige bit će im vrijedno vrelo u poticanju maštovitosti, ali također i u razumijevanju folklornih tradicija, simbola i običaja.

Pogovor Hrvojke Salopek Mihanović knjizi Jasne Horvat Alemperkina kazivanja

Izgubljena vila

Antiatlas

Može li se putovanjem ostvariti potreba za upoznavanjem prostora i kultura? Nosimo li na putovanja ono što je doista potrebno i jesmo li na putovanjima drukčiji no inače? Kako se pokrećemo, koga upoznajemo i što pamtimo?
Pitanja su to na koja čitatelj može dobiti odgovor u Antiatlasu Jasne Horvat nastalom u Osijeku nakon autoričinih povrataka s najrazličitijih odredišta. Susreću se tu Indija i Jordan, Izrael i Meksiko, Kina i Brazil, Palma de Mallorca i Krk, Pariz i Barcelona, Moskva i Beograd, Kopenhagen i Tallinn, Sankt Peterburg i Helsinki, Stockholm i Beč te Zagreb i Osijek. Antiatlas donosi razmišljanja o ljudskoj pismenosti, o odlikama hebrejskog i majanskog pisma, Lullovoj Ars magni i hrvatskoj glagoljici, uspoređuje življenja po tradicijskom kanonu i po odlikama novoga doba. Antiatlas je knjiga i o suputnicima – važnom i vrijednom „začinu“ odjeljivanja iz kolotečine i svakodnevice, u njemu su portretirani važni kulturni predstavnici proputovanih destinacija, turistički vodiči, slučajni prolaznici, ali i autoričini bliski prijatelji.
Antiatlas je istodobno hommage putovanju, književnosti i prijateljstvu. On je kulturološka studija, intimni itinerarij te autoričin idearij u koji su upisani poticaji za stvaranje njezinih književnih tekstova. Neka od opisanih putovanja dio su tekstova koje je Jasna Horvat u tom trenutku ispisivala, a neka od putovanja nadahnula su autoricu za buduće, danas uglavnom ukoričene tekstove.
Osim što Antiatlas može poslužiti kao vodič i putnički priručnik onima koji putuju, ujedno je i vodič onim putnicima koji ne putuju već u svakodnevici traže putokaze za širenje vlastitih spoznaja o kulturi, filozofiji, povijesti i baštini. Time Jasna Horvat potvrđuje tezu kako je svaki dan jedno novo putovanje te da se tekstom ostvaruje odlazak u druge prostore jednako kao što se uobičajene vizure svakodnevice izoštreno uočavaju tek odlaskom i/ili pristankom na putovanje .
Moja zapisana putovanja moj su Antiatlas umnogome različit od onoga koji tražim. Pisala sam ga nazivajući samu sebe Alem­perkom – mitskom pticom pričalicom, a po uzoru na one putnike čija su traganja za idealnim mjestom ostala sačuvana posre­dovanjem pisane riječi. Ti su putnici Odisej i Don Quijote, Ksenofont sa svojim Efeškim pričama, Ibn al-Džubajr, Evlija Čelebija, Ibn Haukal, Lav Afrikanac, Dante s Božanstve­nom komedijom, a iz ovih naših krajeva – Marko Polo sa svojim Milijunom, Vladimir Mažuranić sa studijom Melek Jaše Dubrov­čanina, Hektorović sa Ribanjem i ribarskim prigovaranjem te najrazličitiji biblijski i jeruzalemski itinerariji i svi ostali tekstovi koji su ozbiljavali moju potrebu da imagi­narno ovjerim u stvarnom. Antiatlas okuplja stvarna zbivanja i stvarne mape te predstavlja jedan od načina kako se izgubiti u vremenu i pronaći u prostoru. U njemu se nalaze fragmentirani i izrabrani dijelovi putopisa koje sam pisala i u obliku pisama slala svojim prijateljima. Prvi dio započinje apodemijom – uzvikom najave kretanja na put – u njemu se istodobno susreću odlazak i povratak, umijeće puto­vanja i umijeće ostajanja, pisanje i čitanje, stvarno i imaginarno. Drugi dio nastajao je po uzoru na čuvenu ars apodemicu ili nauk o umijeću putovanja. U njemu sam razmiš­ljala o ovodobnom Homo viatoru – čovjeku u hodu i pokretu te sam mu namijenila svo­je podsjetnike koje koristim kao dio osobne metodike „umijeća putovanja“.

Vilijun

Prvi roman koji se čita uz pomoć QR kodova!
Vilijun je roman o Marku Polu i Kublaj kanu u godini njihova rastanka. Marko Polo pripovijeda Kublaj kanu o gradovima na Putu svile, a Kublaj kan sa zanimanjem sluša Marka Pola kako bi odlučio hoće li mu dopustiti povratak u domovinu.
Spoj je to dvaju nomada i dviju kultura unutar kojih Marko Polo opisuje i brojne druge kulture s kojima se susretao i upoznavao na Putu svile. Roman je to o nomadizmu – misaonom i putničkom, ali i o povjerenju, prijateljstvu i odanosti.
Roman Vilijun svojevrsna je permutacija već postojećega romana Vilikon. Glavni su likovi isti – Marko Polo i Kublaj kan, a identičan je i okvir priče ustrojen po magičnome kvadratu broja 12. Međutim, roman Vilijun u svojim leksikonskim dionicama oživotvoruje postaje na Putu svile te je na taj način kulturološka iskaznica Hrvatske, ali i brojnih zemalja i postaja na Putu svile. Uživljavanjem u duh Marka Pola, prvoga globalnog putnika i drevnoga istraživača, čitatelj je pozvan na interaktivno korištenje ove knjige igračke i njezino iščitavanje u mnogim smjerovima i na mnoge načine. Interaktivnost teksta pojačana je mogućnošću čitanja uz korištenje pametnih telefona i tableta kojima čitatelj ključne točke Markova putovanja pronalazi uz pomoć QR kodova interpoliranih u knjigu i na taj se način upućuje prema internetskim stranicama. Tako se putnički i misaoni nomadizam proširuje i na mrežni nomadizam otvoren svakomu tko bi želio upoznati postaje na Putu svile u njihovu obliku kakav su imale u 13. stoljeću kada ih je posjećivao Marko Polo.
Vilijun je roman namijenjen onima koji su skloni putovanjima i upoznavanju samoga sebe kroz oči drugoga. Interaktivnost ovoga teksta poziv je za papirnato i mrežno putovanje postajama Puta svile te za vlastitu izgradnju interaktivnog itinerarija Marka Pola. Roman je to u kojemu smo svi mi prvi puta u drevnoj Kini. Živeći ulogu Marka Pola postajemo nomadi, pripovjedači i istraživači dalekih predjela, kultura i običaja.

Atanor

Atanor je roman za čije se dubinsko čitanje ključ nalazi u periodnom sustavu elemenata položenom u središte ljudskoga postojanja. Likovi su metafore kemijskih elemenata, a životopisi i uloge u romanu određene su im svojstvima elemenata koje predstavljaju.
Radnja romana opisuje trenutak u kojemu je glavni lik Vatroslav Pero Horvat (vodik – špijun) doznao za nestanak Sunčice Davorke Završnik (helij – kemičarka znanstvenica). To dvoje junaka kozmički su povezani od postanka svijeta jer, kako doznajemo, helij je element nastao mutacijom vodika, prvog i kozmički najstarijeg elementa u periodnom sustavu elemenata. Takvim povezanostima zbog kojih smo jedni drugima kozmički i duhovni srodnici ne mogu umaknuti niti ostali likovi ovoga romana. Time je periodni sustav elemenata književna mapa, no ujedno i krvna slika kozmosa kroz koju se čita uloga svakog lika-elementa, a uzbudljiv zaplet Atanora pred čitatelje postavlja novu knjigu igračku koju je moguće čitati u svim smjerovima.
Naslov romana povezan je s enigmom ljudskoga tijela i rijetkih spoznaja. Kozmička peć (atanor) istodobno označava životvornu toplinu, težnju za stvaranjem plemenitih djela, ali i gibanja koja izgrađuju zbilju. Riječ je to kojom su alkemičari označavali peć za pripremanje eliksira besmrtnosti, oznakom je ljudskoga tijela te je time i pojednostavnjena slika kozmosa.
Atanor je posljednji u nizu oulipovskih romana Jasne Horvat i još jedna knjiga igračka otvorena mnogim raznovrsnim načinima čitanja. Atanor je i pametan roman jer su u njega ugrađeni QR kodovi, a čitatelji se njime koriste uz pomoć pametnih telefona.