Romaneskni tekstualni koncept Jasne Horvat (objavljeno u časopisu Vijenac, 463, 1. prosinca 2011.)

 

Vijenac 463

Književnost

Romaneskni tekstualni koncept Jasne Horvat

Zlatna geometrija teksta

Andrijana Kos-Lajtman

Nova Croatica: časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu, Vol.5 No.5 Travanj 2011.

Pregledni rad

Glagoljicom kodirana numeričko-simbolička kombinatorika u romanu Az Jasne Horvat

Andrijana Kos-Lajtman ; Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek u Čakovcu - Čakovec 

Puni tekst: pdf (132 KB), Hrvatski, Str. 145 - 163 , preuzimanja: 248 * 

Sažetak
Roman Az Jasne Horvat, s glagoljicom u temelju svog tematskog, strukturnog, idejnog i ludičkog koncepta, na svim je diskurzivnim razinama obilježen stvaralačkom igrom. Važno mjesto u takvu pristupu ima brojevna simbolika koja se višestruko koristi na različitim tekstualnim razinama i u svim dijelovima romana. Spajajući brojevnu, slovnu i simboličku kodiranost glagoljice s višečlanom strukturom romana, fragmentarnošću svakog dijela, ali i mozaičnošću unutar poglavlja, autorica gradi numeričko-simboličku kombinatoriku koja korespondira sa semantičkim kodom glagoljskog pisma. Numeričko-simboličke permutacije zahvaćaju semantičku razinu svakog poglavlja, ali i pojedinačne provodne motive, u kodiranu mrežu u kojoj pojedino poglavlje, lik ili situacija ima osmišljeno mjesto, određeno simbolikom glagoljske numerologije. Višečlanu strukturu romana moguće je izraziti matematičkom formulom 4+1, gdje se broj četiri može promatrati u tradicionalnoj simbolici uređenosti svijeta, kroz kršćansku simboliku četiriju Evanđelja, kroz koncept kvadratnog projektnog polja, kao i kroz simboliku rozete/mandale zasnovanu na geometriji kvadrata i kruga, odnosa četvorstva i trojstva, ljudskog i božanskog. Posredstvom koncepta igre Mlin numerička strukturiranost postaje presudna - kroz model pretvaranja trinitonske igre u tetragonsku, kroz devet čvorišta i devet ‘mlinskih’ kamenčića koji korespondiraju s devet poglavlja unutar prva tri dijela romana, s devet jedinica, desetica i stotica, a na simboličkoj razini s brojem glagoljskih slova koja izriču temeljnu poruku glagoljice, kao i sa stoljećem u kojem je nastala. Rad donosi tipologiju jedinstvenih numeričko-simboličkih permutacija kojima se diskurs višestruko kodira, pri čemu nastaje zanimljiv posmodernističko-modernistički amalgam sačinjen od igrivosti forme i sadržajnog neodustajanja od sustava tradicionalno okrenutih spoznaji – religije, filozofije i znanosti.

Ključne riječi
Jasna Horvat; roman Az; glagoljica; numeričko-simbolička kombinatorika; permutacije; postmodernizam

Magična kibernetika romana, Matica Hrvatska, Kolo 4, 2011.

(Jasna Horvat: Auron, Naklada Ljevak, Zagreb 2011.)

DOWNLOAD ARTICLE

Književnica i znanstvenica Jasna Horvat u proteklih nekoliko godina intezivno potvrđuje svoju poetičku osebujnost: počevši od romana Az (2009.), pa do najnovijek romanesknog projetka – provokativnog, intrigantnog i sasvim atipičnog Aurona (2011.). Upravo je Auron roman kojim autorica najviše potvrđuje svoje shvaćanje književnosti kako eksperimenta – literatnog laboratorija kojim želi proniknuti, ili barem propitati, gdje su granice ljudskog estetskog izražavanja ali i diskurzivne sposobnosti prenošenja čovjekove intelektualnosti, duhovnosti, igrivosti i vječne sklonosti priči.

Ono što je bitna karakteristika književnosti Jasne Horvat, pa tako i ovoga romana, jest da redovito tematizira „velike“ univerzalne teme, one koje stoljećima intrigiraju znanstvenu spoznaju – simboliku glagoljičnih znakova i glagoljičkog pisma u cjelini (Az), simboliku gramatičke kodiranosti jezične komunikacije (Bizarij), univerzalnost geomgetrijsko-aritmetičkog ustrojstva svijeta i svsemira (Auron). Tek ispod navedenih globalnih tema – svojevrsnih nadtema mpolivalentnih i ambicioznih tekstualnih projetaka – autorica smješta konkretne književne teme i priče u svakom pojedinom romanu. Priroda njezinh tekstova stoga je iznimno heterogena, spajajući i ono što se tradicionalno smatralo nespojivim: žanrove (priče, romane, pojesme, legende, leksikone, slovarije), različite diskurse po vrsti i genezi (tekstualne, likovne, multimedijske), pa i cijele spoznajne sustave (znanost, umjetnost, filozofiju i religiju).

Jedinstvena i glavna tema romana Auron jest zlatni rez – svojevrstan „tajni kod“ ljepote stoljećima intrigantna znanstvenom i umjetničkom propitivanju, što ga u bezbroj prmjera pronalazimo u prirodi, svemiru, ljudskom tijelu umjetničkim ostvarajima različitih profila. Problematika zlatnoga reza utkana je kako u osnovnu romanesknu priču, tako i u niz popratnih epizoda i likova, te, osobito, u metatekstualni instrumentarij kojim roman obiluje u najrazličitijim modusima prezentacije a koji konstantno prati fabularnu razradu teme. Osnovna priča i u karakteru i u genezi generira model vijesti – riječ je, naime, o autentičnom odkumentarnom izvoru, novinskom članku, koji izvještava o krađi aureole s kipa Sv. Marka na Šibenskoj katedrali, o nezapaženosti navedenog čina tijekom 25 godina e o iznenadnom otkrivanju bizarne istine na način da ju je počinielj sam razotkrio policiji. Preslika navedenog člnakna inkorporirana je u tijelo teksta, potpuno ravnopravno sa svim ostalim fabularnim elementima, što je vrlo čest postmodernistički postupak narativnog i spoznajnog izjednačavanja fiktivnih i faktivnih elemenata. Ono, međutim, u čemu Auron (ali i ostali autoričini romani) u potpunosti odudara od uvriježenih postmodernističkih pristupa u hrvatskoj i svjetskoj književnosti, jer činjencia da na semantičko-spoznajnoj razini tekst ne samo da ne odustaje od vjere u spoznaju i neku jedinsvenu harmoniju čovjeka i svemira (bez obzira na to što su nam „tajni kodovi“ njezina funkcioniranja većim dijeom još uvijek nedokučivi) već je upravo suprotno, stalno iznova potencira i producira, odmičući se tako mljama daleko od relativizma i postmodernističkog kanona (ako je, na razini specifične, heterogenosti i reciklizmu sklone paradigme postmodernizma, uopće moguće govoriti o kanonu), i tendirajući onome što su i opća povijest čovječanstva i književna povijest zabilježile kao renesansni svetonazor homo universalisa.

Poetična osebujnost navedenih romana tim je veća – i to je ono čime ova autorska poetika u sebi sadrži potencijal sasvim nove književno-spoznajne paradigme post-postmodernistčkog predznaka – činjenica da oni u svojoj formalnoj izvedbi podržavaju i ustrojavaju koncpet koji semantički razlažu i obrazlažu. Drugim riječima, glagoljica (Az), vezničko ustrojstsvo hrvatskoga jezika (Bizarij) i zlatni omjer (Auron) nisu samo teme navedenih romana i horizonst spoznavanja problematiziranih intelektualno-duhovnih sfera, već su oni ujedno temeljne matrice za kompletno tekstualno ustrojstvo, koncept kojim se mjeri svaki dio romaneskne pojavnosti, održavajući sebe u cjelini upravo onako kako je cjelina ideje sadržana u svakom pojedinom romanesknom dijelu, poglavlju, priči, liku, pripovjedaču ili fokalizatoaru. Romani Jasne Horvat time prestaju biti „plošne“ tekstualne zadatosti i pretvaraju se u višedimenzionalna diskurziva „tijela“ koja formom demonstriraju ideje sadržane upravo u sebi samima – drugim riječima, postaju vlastiti materijalizirani simboli. Zanimljivo je, osobito s gledišta književno tradicionalnijih ili spoznajnoj provokativnosti nesklonih čitatelja, da priča u njima nikada ne gubi svoje bitno mjesto u prezentaciji.

Fabula u Auronu prati život Aurona, nebičnog zanesenjaka gotovo opesijski zaokupljeno idejom Lijepog i njezinim najrazličitijim manifestacijama, a osobito misterijem broja fi, tzv. Čarobnog broja ljepote što proizlazi iz omjera dvaju susjednih članovav u intrigantnom Fibonaccijevom nizu. Fokusacija na „tajni kod“ ljepote i skalda – kako u prirodi, tako i u artefaktima što su ih stvorili jedinstveni kreativni pojedinci kao šot su npr. Dante, Da Vinci ilil Nikola Firentinac – trajna je i glavna Auronova preokupacija, topos njegova trajanja, dok je sve drugo što se nalazi u istom životnom krugu (obitelji, posao, kolege i sl.) promjenjivo, relativno i uglavnom fluidno bezoblično. Auronov svijet nije tipičan svijet – navedeno se ogleda već i u njegovoj fizičkoj predodređenosti (s medicinskog gledišta, zapravo, hendikepiranosti) da vidi drugačije od „normalnog“ zato što je rođen s rijetkom medicinskom pojavom – dvostrukim zjenicama. Usprkos tome što sve ono što „obični“ ljudi vide, vidi otežano – a možda baš i zbog toga – za razliku od njih on mnogo jasnije vidi zlatno-rezovske materijalilzacije epifanija ljepote razasute posvuda oko nas.

Gotovo da je moguće ustvrditi kako je Auronov svijet zapravo izokrenut svijet, svijet u kojem je dioptrija većine i prosječnosti zamijenjena onom suptrotnog predznaka. Svojevrsna potvrda navedenog jest fotografija kugle u kojoj se svijet (veduta autoričina rodnog Osijeka, ujedno i jednog od mjesta pričom predočenih zbivanja) odražava naopačke. Iako „likovno tijelo“ teksta čini gotovo ravnopravan dio romana – kako u smislu lastupljenost, tako i u smislu funkcije u rasvjetljavanju glavne teme – upravo navedena fotografija jedini je likovni element u romanu koji se lajtmotivski ponavlja sugerirajući i time nužnost drugačijeg viđenja, a stereotipnu okularnsot bitnom mpreprekom ljudskog društva.

Nasuprot relativno jednostavnojt temeljnoj priči, u smislu gotovo anegdotalno jasne događajnost, stoji njezina iznimno artificeijlna i inovativna sižejna razrada – fabula, u cjelini raspoređena u 34 poglavlja, narativno se „odmotava“ u dva suprotna smjera, gdje prvi, veći dio čine poglavlja naviše od Pupka, a drugi, manji dio, poglavlja naniže od Pupka. U prvom segmentu tako razdijeljenih pogavlja partimo priču smještenu u vrijeme sadašnjosti (od 8. do 13. Prosinca 2010.), dok se u durgom segmentu romana sižejni postav „iznenada „okreće naglavačke“, tj. počinje teći u suprotnom smjeru: od sadašnjosti prema prošlosti (od 2002. do 1961. – godine Auronova rođenja). Činjenca da je segment naviše od Pupka veći od onog nazvanog naniže iznimno je zanimljiva i sugerira perspektivu u kojoj je roman Auron, shvatimo li ga simbolički kao tijelo/lik, kao svojevrsno opredmećenje Vitruvijeva čovjeka, zapravo okrenut naglavačke, baš kao i slika Auronova grada Osijeka u staklenoj kugli. Takva prezentacija romana-čovjeka prije svega izvrsno korespndira s portretiranjem negova glavnog lika kao zanesenog osobenjaka, toliko različitog od pojedinaca kojima je okružen ali i društvene dominante u cjelini d ga u vitalnim nazovrima i postupanjima moguće shvatiti gotovo njihovim negativom, njihovmo naglavačke postavljenom presliom

Zadnje poglavlje, naslovljeno Apsolutna nula, predstavlja vremeno-prostor u kojemu, riječima indijske Vede koja funkcionira kao motto navedenog poglavlja, „nije bilo postojanja, nije bilo niti nepostojanja, do mene prostora niti neba nad njime“. Riječ je, naime, o poglavlju u kojem svjedočimo rođenju glavnoga lika, u svojevrsnom bizarno-magičnorealističkom ključu, gdje dijete u majčinoj utrobi postaje ne samo narator već i točka gledišta koja sažima problemsku jezgru cijelog romana – gotovo magijsku intrigantnost zlatnoga reza. „Omjer zlatne sredine već sada je raspoređen po mom tijelu, u omjeru između kostiju, u dužinama ruku i nogu, u udaljenosti od pupka do palca i u udaljenosti od pupka do vrha glave“, simultano govori i misli na svijet dolazeći Auron, slušajući gotovo beskonačna niz decimala broja fi što ih u isto vrijeme govori/misli njegova majka. Roman u diskurzivnom smislu upravo time i završava, intrigantnim „čarobnim“ znamenkama koje se protežu na punih 12 stranica, u nizu od 10 milijuna decimala.

Ključnu točku romana u svakom smislu, međutim, predstavalja već spomenuto poglavlje Pupak. Ne samo da se radi o poglavlju koje poput čvora spaja, prožima i prepliće dva navedena narativna kraka priče (prebaciviši pri tome jedan preko drugoga na način da im je promijenjen kronološki predznak), ne samo da se upravo u toj točki temeljna „zagonetka“ priče razotkriva jer je upravo tu „kradljivac telefonom javio gdje je ostavio aureolu Sv. Marka“, kao što kaže naslov izvronog novinskog članka Stanka Ferića, već se radi o poglavlju koje predsavlaja zlatnorezovsku točku cijeloga teksta. Riječ je, naime, o diskurzivnom mjestu koje i sama pripovjedačica autoreferencijalno naziva pupak forme, a koje predstavlaj točku zlatnog omjera kompletnog auronskog tijela romana – svojevrstan pupak teksta kako magično mjesto žudnje antičkih i renesansnih umjetnika.

Pupak teksta, imaginarno utorpijsko mjesto svake kreacije, u Auronu tako posatje točka doslovne zlatnorezovske geometrizacije teksta predstavljajući klicu priče koja se spiralno odmotava u dva vremenska smjera. Omjer poglavlja koja su pri tome sadržana u svakom od navedenih narativnih krakova takve diskurzivne spire mirabilis jeste upravo onaj koji odražava „savršenu neproporciju ljepote“: 21 (13+8) : 13 (5+3+2+1+1+1). Time i tvrdnaj s početka ovoga teksta, o tome da su romani uatorice Horvat zapravo diskurzivna tijela, postaje jasnija, jer je upravo zlatnorezovska spirala ona koja povezuje prostorne dimenzije (visinu, dužinu i širinu) s onom četvrtom dimenzijom – vremenom – u cjelinu vremenskoprostornog bivanaj. Na isti način pupak teksta u Auronu vremenske dimenzije priče povezuje s onim prostornoga bivanja, u jedinstvenu arhitek(s)turu romana. Strukturacija po principima zlatnoga reza pri tome je mnogo slojevitija i proteže se od spomenutog globalnog omjera segmenata i pogavlja romana, preko omjera poglavlja koje pripovijedaju drugi pripovjedači i onih koje pripovrijeda sam glavni lik, pa sve do omjera muških i ženskih pripovjedača.

Temeljna, u svojoj biti kriminalistička priča, usložnjena je niom najrazličičtijih popratnih likova (i njihovih životnih situacija) iz Auronove blizine, ali na način da se ne predočava cjelina svaske ojedine sudbine i njezin temeljni motiv, već tako da one postaju narativno zanimljive tek u svojoj konstelaciji prema Auronovoj životnoj priči. Točnije, roman oblikuje narativnu nisku od dionica epizodalnog akraktera s njihovim pojedinačnim „glavnim“ likovima koji u određenoj točki vlastita života ikrižuju ili tek usputno dodiruju svoje životne putanje s onom glavnoga lika, a ujedno i s temeljnom temom ljepote, iako potonjeg, najčešće nisu ni sami svjesni. Profil tako rpedstavljenih likova vrlo je različit, počevši od Auronovih roditelja, priajtelja, supruge, preko Marka, restauratora Šibenske katedrale, njegove tajnice i njezinih prijateljica, glumca Castlea i njegove odabranice, pa sve do mlade pojesnikinje Zore, jedine, gotovo simboličke svjedokinje Auronova zabranjenog čina u svitanje.

Pogleda lis e pažljivije ovdje tek usputno naznačena bogata galerija likova, stječe se dojam da pripovjedačica mjestimice svjesno otklizava u one prostore sadašnjice koji egzistiraju na marginama trivijalnosti, osobito u provm ciljusu poglavlja situiranom u novom tisućljeću, snažnom obilježenom tehnologizacijom, internetizacijom i virtualizacijom svakodnevnice. Tako se, primjerice, problematiziranjem dvaju krugova koji se međusobno preklapaju na kartici EuroCarda Mastercarda iščitiva intrigantna vesica piscis, tradicionalan simbol kršanstva i geometrijsko opredmećenje Božje kreacije svjetla. Također, Mirena – UIS (intrauterini sustav), jedan od novijih oblika kontracepcije, uvodi se u kontekst razmatranja o razlikama između Zlatne i Fibonaccijeve spirale. Jasnoe je, dakle, da je bitna intencija teksta jednakovrijedno supostavljanje tradicionalnog i suvremenog koda življenja, bez bilo kakva favoriziranja, ali s vrlo jasnom idejom upućivanja na temeljne vrijednsoti/postignuća/simbole civilizacije koji su univerzalni i neprolazni.

To je ono već naznačeno mjsto autoričina diskursa gdje on najsnažnije izmiče praksama postmodernizma na koje smo navikli, iako ih na razini formalnih postupaka, tehnika i strategija prezentacije neprestano podržava, štoviše, korisni ih u maksimalnom intezitetu, svjesno zadirući u područje nedotaknutog, ponekad i do razine provokacije. Takav iskorak u samoj grafičkoj prezentaciji građe Auron prije svega iskazuje u obliu i ustrojstvu svake svoje stranice, prelomljene također po principu zlatnoga reza, na način na veći dio stranice prezentira fiktivnu priču, a manji dio – nekoliko centimetara širok sivi pojas margine – donosi sve popratne materijale, redovito dokumentarnog karaktera: fotografije, sheme, skice, grafikone, slike, izvatke iz znanstvenih studija, radova, leksikona i enciklopedija, pjesme recepte, zabilješke, viceve, rječničke natuknice, stipske kadrove, matematičke formule i internetske linkove. Gotovo da je sve što čini muzeološku sliku čovjeka sadašnjice galerizirano na tim marginama, postavljajući čitatelja u novu, iznimno aktivnu ulogu onoga koji ne samo da čita i promišlja prezentirano već i onoga koji je u tom makro-kolažu suvremene civilizacije u mogućnosti selekcionirati ponuđeno ovisno o trenutnim potrebama i htijenjima, ali isto tako i odabirati sam način recepcije.

Moguće je stoga ovu knjigu čitati linearno, moguće ju je i „naglavačke“, tj. počevši od zadnjeg poglavlja – poglavlja Auronova rođenja, moguće je čitati tek pojedine priče (iako se složenost cjeline tada uvelike gubi). Isto tako moguće ju je čičtati na način da se paralelno čita i priča i metatekstualni dokumentarij, da se čita samo priča ili pak, za one okrenute promišljanju same teme, a nesklone književnoj fikciji, da se čita samo citatna građa s margina. Potpuno cjelovit sloj romana pri tome predstavljaju uvodni dijelovi svake pripovjedne cjeline (seta poglavlja): svojevrstsan likovno-verbalni kalendar zbivanja u svijetu i Hrvatskoj u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća, s osobitim naglaskom na grad Osijek. Tako osmišljen „osječki album“ autobiografski je motiviran (među mnoštvom fotografija mogu se pronaći i one „ulovljene“ objektivom same autorice), no i funkcionalno uklopljen u tijek prezentiranih zbivanja, s ulogoms svojevrsne „kulise“ pojedinih romanesknih epizoda.

Temeljem svega navedenog, opravdano je tvrditi da tako osmišljen književni postav podrazumijeva sasvim novo shvaćanje prirode i funkcije romana, i ne samo u okvirima hrvatske književnosti. Tekst prestaje funkcionirati u duhu svoje tradicionalne linearnosti i pretvara se u svojevrstasn hipertekst čija je sadržajna koncentracija hipertrofirana (zbog otvranja novih područja referencijalnosti uobičajeno rezerviranih za znanost), izvedba artificijelno maniristička i suštinski konceptualna, a idejnost simbolička. Njegova priroda pak postaje dominantno kibernetička, revidirajući iz temelja prostorno-vremenske konstelacije teksta (ne samo u smislu postava priče već, osobito, u smislu njezine čitateljske recepcije), upućujući tako i na nove moguće putove hrvatskog romana na pragu 21. stoljeća.

 

 

Matica Hrvatska, Kolo 1, 2010.

Andrijana Kos-Lajtman

Tekstualni kozmogrami Jasne Horvat

Jasna Horvat: Romani Az i Bizarij, Naklada Ljevak, Zagreb, 2009.

Jasna Horvat provoked her literary work - Glas Slavonije, 05/11/2011.

OSIJEK - “Jasna Horvat je prije svega znanstvenica, a to je iznimno važno za njezina književna djela, u kojima inzistira na neobičnoj strukturi, podignutoj na razinu simbola”, rekla je Milica Lukić, profesorica na Filozofskom fakultetu, na druženju s Jasnom Horvat u osječkoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u sklopu Mjeseca hrvatske knjige.
Te je dvije znanstvenice povezala ljubav prema ćirilometodskoj baštini, stoga je dr. Lukić naglasila važnost romana “AZ” Jasne Horvat. Priča o nastanku glagoljice 2010. nagrađena je prestižnom nagradom HAZU za književnost.
Moderatorica Sanja Račić, novinarka Radija Osijek, rekla je da uz knjige za djecu i nagrađeni “AZ” Jasna Horvat napisala knjigu “Bizarij”. U GISKO-u je naglasak bio upravo na tih 15 priča o dvije tisuće godina osječke povijesti.
“Povijesnim podacima autorica je podarila maštu te stvorila postmodernistički roman. Za roman je karakteristično paralelno čitanje, povijesno ovjerenih biografija i izmaštanih priča o tim osobama, čime se oni dižu na razinu univerzalnosti, a čitatelj se s njima može poistovjetiti”, rekla je dr. Lukić.
Svjesno provocirajući svojim književnim radom, istaknula je autorica, želi potaknuti znanstvenike, ali i širu javnost na raspravu o određenim temama. Prije tjedan izašao je novi roman Jasne Horvat “Auron”, priča o zlatnom rezu, savršenoj, idealnoj proporciji ljepote, univerzalnom tajnom kodu. V.Latinović

OSIJEK - "Jasna Horvat is primarily a scientist, and it is extremely important for her literary works, which insists on an unusual structure, built to a level of energy," said Milica Lukic, a professor at the Faculty of Philosophy, having fun with Jasna Horvat in Osijek city ​​and University library in the Croatian Book Month.
These two scholars have linked the love of ćirilometodskoj heritage, so Dr. Lukic stressed the importance of the novel, "AZ" Jasna Horvat. The story of the Glagolitic 2010th has been awarded the prestigious Academy Award for Literature.
Moderator of Sanja Racic, a journalist of Radio Osijek, said that in addition to books for children and rewarded, "AZ" Jasna Horvat wrote a book "Bizarij". In GISKO in the emphasis was just on the 15 story about two thousand years of history of Osijek.
"Historical data has given the author\'s imagination and create a postmodern novel. For the novel is characterized by parallel reading, historically certified izmaštanih biographies and stories about these people, so they rise to the level of universality, and the reader can identify with them, "said Dr. Lukic.
Deliberately provoking his literary work, says the author, wants to encourage scientists and the general public to discuss specific topics. A week has brought new novel clearly Horvat "Auron", the story of the golden cut, perfect, ideally proportioned beauty, the universal secret code. V. Latinović