Novelistic Text Concept by Jasna Horvat (published in Vijenac, number 463, 1 December 2011)

 

Auron is a new novel by Jasna Horvat, author of the novels Az (2009) and The Bizarrium (2009) and recipient of the Croatian Academy of Sciences and Arts prize for literature in 2010. As in previous cases, the work is a non-typical textual project focused on a genesis of science and art combined in a narrative about the ideal, the only proportion perfect to the human eye, known as the golden section. The golden section, a universal secret code represented in the entirety of nature and space in the form of complete harmony between the whole and its parts, has been an inspiration to artists and scientists of various profiles for centuries. And while writers of earlier eras were familiar with it and adjusted their texts to the requirements of this ideal composition, contemporary literature has mostly lost interest.

Incorporating the golden section simultaneously into the underlying thematic plan and into its compositional-narrative concept, Auron is a singular exemplar in literature. Set in the present (Sibenik and Osijek in the second half of the 20th and early 21st century), it gives a narrative to events documented in reality outside the book – the truly paradoxical story of the attempt to steal the halo off the statue of Saint Mark at the Sibenik cathedral and the recognition of the same act only after twenty- some years. This simple plot, which in both form and structure approaches the conciseness of the news from which it is derived (and which, as corroboratory documentation – a copy of a newspaper clip – is found incorporated into the concluding section), is deliberately stripped, almost banal. On the other hand, its enduring content is its virtuous development, and the entire supporting repetoire of motifs achieves a Renaissance-like breadth in semantics and a Manneristic wealth of detail. The story, in fact, narratively unwinds in two directions which meet at the central point – in chapter Navel. The story's navel is located directly at the part of the text determined by the imaginary ratio of the golden section, cutting it into two parts: the larger one, composed of 21 chapters, and the smaller one, composed of 13 chapters distributed into six sections. It is needless to announce that the very ratio of these chapters' distribution mimics the golden section – the first few of the infinite numbers which create the fascinating Fibonacci sequence, in which the ratio of adjacent members is nearly identical to the so-called magical number of beauty phi. Navel thus becomes not only the core of the story but also the navel of the text – the discursive point fulfilling a textual harmony in which the whole is determined by the part, the part by the whole, and each of the parts by each other, all in the same way.

In the chapters before Navel, which self-explicates as the structural navel, the story takes place in the present, in December 2010, the day it is discovered that the statue of St. Mark on Sibenik's cathedral was missing its halo for 25 years, and it is returned to place. After Navel, the course of the story rotates: it unfurls toward the past, from 2002 to 1961, namely, the birth of the main character Auron, ending in chapter Absolute Zero, in which the dial of his biological mechanism began to turn. It is, in fact, the chapter in which Auron – lover of beauty, passionate researcher of her manifestations, a creature denied the sight of beauty's most respected form by the very nature in which his own pupils distort her – comes into the world. It is no wonder that the moment of his arrival, and also the end of the novel, is presented by stringing the ten million decimal places to which it is crucial to determine it: the intriguing and infinite number phi, vital code of the analogies of nature, man, and the universe. The search for the arcane, embodied in what is generally considered beauty, characterizes Auron's entire life. We follow manifestations of this in the sequence of chapters, some of which are presented by the views and voices of people with roles in the context of Auron's life, and others which express his own perspectives (told in the first person). The ratio of one view to the other also is such that it follows the golden ratio, just like the ratio of male and female narrators within each unit. The basic story is accompanied by a broad spectrum of situations and motifs characteristic of the modern era and of a life ruled by alienation, and will therefore satisfy those who seek much more in a novel than just entertainment or tense plot. The author, in fact, approaches the novel as a project which has its own idea, goals, and strategies, and in which all correspond to the principal theme – that of a universal code of beauty – in a way that the text demonstrates through its own performance. In this way Horvat's novels cease to be flat linguistic texts, transforming into multidimensional networks in which human civilization's sublime achievements are reified. Through the symbiosis between Auron's scientific and artistic sources not only woven into the literary discourse, but also into the citations on the pages' margins, the novel becomes an interactive album blending scientific and literary, verbal and visual, in an exhaustive collection of world and Croatian cultural heritage.

A special role is given to artistic compositions: pictures, sketches, snapshots, models. The juxtaposition of classical artifacts with the achievements of pop culture, Internet resources, and trivial elements of everyday life, altogether a leitmotif seasoned with the author's context of Osijek, forms a polyvalent novelistic box of post-postmodern conceptual (hyper)text. In it, the universal codes of nature and culture do not relativize the usual postmodern, but are represented in a new light, one which brings 21st century man closer to a Renaissance passion for discovering and creating. Precisely this theme is a collective entry within all the author's novels, embodied in the characters and in the textual concepts themselves – and what is more important? It is, after all, that for which these

novels must be read. It speaks to the author's poetics that her atypical approach to writing opens up new poetic-style spaces in contemporary Croatian literature. In Jasna Horvat's approach, text ceases to be text and becomes a multidisciplinary polygon – a network of civilizational emblems and treatises of the most diverse geneses, seeking an active role of the reader and asking him the same questions again and again: how and why are we, and where are the boundaries of the creative potential of nature and man.

Translation: Féba Hauer

Glagolitic-coded numeric and symbolic combinations in the novel Az by Jasna Horvat

 

 

Andrijana Kos-Lajtman; Faculty of Teacher Education of the University of Zagreb – Čakovec Branche, Čakovec, Croatia

 

Nova Croatica: časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu, Vol.5 No.5 Travanj 2011.

Magična kibernetika romana, Matica Hrvatska, Kolo 4, 2011.

(Jasna Horvat: Auron, Naklada Ljevak, Zagreb 2011.)

DOWNLOAD ARTICLE

Književnica i znanstvenica Jasna Horvat u proteklih nekoliko godina intezivno potvrđuje svoju poetičku osebujnost: počevši od romana Az (2009.), pa do najnovijek romanesknog projetka – provokativnog, intrigantnog i sasvim atipičnog Aurona (2011.). Upravo je Auron roman kojim autorica najviše potvrđuje svoje shvaćanje književnosti kako eksperimenta – literatnog laboratorija kojim želi proniknuti, ili barem propitati, gdje su granice ljudskog estetskog izražavanja ali i diskurzivne sposobnosti prenošenja čovjekove intelektualnosti, duhovnosti, igrivosti i vječne sklonosti priči.

Ono što je bitna karakteristika književnosti Jasne Horvat, pa tako i ovoga romana, jest da redovito tematizira „velike“ univerzalne teme, one koje stoljećima intrigiraju znanstvenu spoznaju – simboliku glagoljičnih znakova i glagoljičkog pisma u cjelini (Az), simboliku gramatičke kodiranosti jezične komunikacije (Bizarij), univerzalnost geomgetrijsko-aritmetičkog ustrojstva svijeta i svsemira (Auron). Tek ispod navedenih globalnih tema – svojevrsnih nadtema mpolivalentnih i ambicioznih tekstualnih projetaka – autorica smješta konkretne književne teme i priče u svakom pojedinom romanu. Priroda njezinh tekstova stoga je iznimno heterogena, spajajući i ono što se tradicionalno smatralo nespojivim: žanrove (priče, romane, pojesme, legende, leksikone, slovarije), različite diskurse po vrsti i genezi (tekstualne, likovne, multimedijske), pa i cijele spoznajne sustave (znanost, umjetnost, filozofiju i religiju).

Jedinstvena i glavna tema romana Auron jest zlatni rez – svojevrstan „tajni kod“ ljepote stoljećima intrigantna znanstvenom i umjetničkom propitivanju, što ga u bezbroj prmjera pronalazimo u prirodi, svemiru, ljudskom tijelu umjetničkim ostvarajima različitih profila. Problematika zlatnoga reza utkana je kako u osnovnu romanesknu priču, tako i u niz popratnih epizoda i likova, te, osobito, u metatekstualni instrumentarij kojim roman obiluje u najrazličitijim modusima prezentacije a koji konstantno prati fabularnu razradu teme. Osnovna priča i u karakteru i u genezi generira model vijesti – riječ je, naime, o autentičnom odkumentarnom izvoru, novinskom članku, koji izvještava o krađi aureole s kipa Sv. Marka na Šibenskoj katedrali, o nezapaženosti navedenog čina tijekom 25 godina e o iznenadnom otkrivanju bizarne istine na način da ju je počinielj sam razotkrio policiji. Preslika navedenog člnakna inkorporirana je u tijelo teksta, potpuno ravnopravno sa svim ostalim fabularnim elementima, što je vrlo čest postmodernistički postupak narativnog i spoznajnog izjednačavanja fiktivnih i faktivnih elemenata. Ono, međutim, u čemu Auron (ali i ostali autoričini romani) u potpunosti odudara od uvriježenih postmodernističkih pristupa u hrvatskoj i svjetskoj književnosti, jer činjencia da na semantičko-spoznajnoj razini tekst ne samo da ne odustaje od vjere u spoznaju i neku jedinsvenu harmoniju čovjeka i svemira (bez obzira na to što su nam „tajni kodovi“ njezina funkcioniranja većim dijeom još uvijek nedokučivi) već je upravo suprotno, stalno iznova potencira i producira, odmičući se tako mljama daleko od relativizma i postmodernističkog kanona (ako je, na razini specifične, heterogenosti i reciklizmu sklone paradigme postmodernizma, uopće moguće govoriti o kanonu), i tendirajući onome što su i opća povijest čovječanstva i književna povijest zabilježile kao renesansni svetonazor homo universalisa.

Poetična osebujnost navedenih romana tim je veća – i to je ono čime ova autorska poetika u sebi sadrži potencijal sasvim nove književno-spoznajne paradigme post-postmodernistčkog predznaka – činjenica da oni u svojoj formalnoj izvedbi podržavaju i ustrojavaju koncpet koji semantički razlažu i obrazlažu. Drugim riječima, glagoljica (Az), vezničko ustrojstsvo hrvatskoga jezika (Bizarij) i zlatni omjer (Auron) nisu samo teme navedenih romana i horizonst spoznavanja problematiziranih intelektualno-duhovnih sfera, već su oni ujedno temeljne matrice za kompletno tekstualno ustrojstvo, koncept kojim se mjeri svaki dio romaneskne pojavnosti, održavajući sebe u cjelini upravo onako kako je cjelina ideje sadržana u svakom pojedinom romanesknom dijelu, poglavlju, priči, liku, pripovjedaču ili fokalizatoaru. Romani Jasne Horvat time prestaju biti „plošne“ tekstualne zadatosti i pretvaraju se u višedimenzionalna diskurziva „tijela“ koja formom demonstriraju ideje sadržane upravo u sebi samima – drugim riječima, postaju vlastiti materijalizirani simboli. Zanimljivo je, osobito s gledišta književno tradicionalnijih ili spoznajnoj provokativnosti nesklonih čitatelja, da priča u njima nikada ne gubi svoje bitno mjesto u prezentaciji.

Fabula u Auronu prati život Aurona, nebičnog zanesenjaka gotovo opesijski zaokupljeno idejom Lijepog i njezinim najrazličitijim manifestacijama, a osobito misterijem broja fi, tzv. Čarobnog broja ljepote što proizlazi iz omjera dvaju susjednih članovav u intrigantnom Fibonaccijevom nizu. Fokusacija na „tajni kod“ ljepote i skalda – kako u prirodi, tako i u artefaktima što su ih stvorili jedinstveni kreativni pojedinci kao šot su npr. Dante, Da Vinci ilil Nikola Firentinac – trajna je i glavna Auronova preokupacija, topos njegova trajanja, dok je sve drugo što se nalazi u istom životnom krugu (obitelji, posao, kolege i sl.) promjenjivo, relativno i uglavnom fluidno bezoblično. Auronov svijet nije tipičan svijet – navedeno se ogleda već i u njegovoj fizičkoj predodređenosti (s medicinskog gledišta, zapravo, hendikepiranosti) da vidi drugačije od „normalnog“ zato što je rođen s rijetkom medicinskom pojavom – dvostrukim zjenicama. Usprkos tome što sve ono što „obični“ ljudi vide, vidi otežano – a možda baš i zbog toga – za razliku od njih on mnogo jasnije vidi zlatno-rezovske materijalilzacije epifanija ljepote razasute posvuda oko nas.

Gotovo da je moguće ustvrditi kako je Auronov svijet zapravo izokrenut svijet, svijet u kojem je dioptrija većine i prosječnosti zamijenjena onom suptrotnog predznaka. Svojevrsna potvrda navedenog jest fotografija kugle u kojoj se svijet (veduta autoričina rodnog Osijeka, ujedno i jednog od mjesta pričom predočenih zbivanja) odražava naopačke. Iako „likovno tijelo“ teksta čini gotovo ravnopravan dio romana – kako u smislu lastupljenost, tako i u smislu funkcije u rasvjetljavanju glavne teme – upravo navedena fotografija jedini je likovni element u romanu koji se lajtmotivski ponavlja sugerirajući i time nužnost drugačijeg viđenja, a stereotipnu okularnsot bitnom mpreprekom ljudskog društva.

Nasuprot relativno jednostavnojt temeljnoj priči, u smislu gotovo anegdotalno jasne događajnost, stoji njezina iznimno artificeijlna i inovativna sižejna razrada – fabula, u cjelini raspoređena u 34 poglavlja, narativno se „odmotava“ u dva suprotna smjera, gdje prvi, veći dio čine poglavlja naviše od Pupka, a drugi, manji dio, poglavlja naniže od Pupka. U prvom segmentu tako razdijeljenih pogavlja partimo priču smještenu u vrijeme sadašnjosti (od 8. do 13. Prosinca 2010.), dok se u durgom segmentu romana sižejni postav „iznenada „okreće naglavačke“, tj. počinje teći u suprotnom smjeru: od sadašnjosti prema prošlosti (od 2002. do 1961. – godine Auronova rođenja). Činjenca da je segment naviše od Pupka veći od onog nazvanog naniže iznimno je zanimljiva i sugerira perspektivu u kojoj je roman Auron, shvatimo li ga simbolički kao tijelo/lik, kao svojevrsno opredmećenje Vitruvijeva čovjeka, zapravo okrenut naglavačke, baš kao i slika Auronova grada Osijeka u staklenoj kugli. Takva prezentacija romana-čovjeka prije svega izvrsno korespndira s portretiranjem negova glavnog lika kao zanesenog osobenjaka, toliko različitog od pojedinaca kojima je okružen ali i društvene dominante u cjelini d ga u vitalnim nazovrima i postupanjima moguće shvatiti gotovo njihovim negativom, njihovmo naglavačke postavljenom presliom

Zadnje poglavlje, naslovljeno Apsolutna nula, predstavlja vremeno-prostor u kojemu, riječima indijske Vede koja funkcionira kao motto navedenog poglavlja, „nije bilo postojanja, nije bilo niti nepostojanja, do mene prostora niti neba nad njime“. Riječ je, naime, o poglavlju u kojem svjedočimo rođenju glavnoga lika, u svojevrsnom bizarno-magičnorealističkom ključu, gdje dijete u majčinoj utrobi postaje ne samo narator već i točka gledišta koja sažima problemsku jezgru cijelog romana – gotovo magijsku intrigantnost zlatnoga reza. „Omjer zlatne sredine već sada je raspoređen po mom tijelu, u omjeru između kostiju, u dužinama ruku i nogu, u udaljenosti od pupka do palca i u udaljenosti od pupka do vrha glave“, simultano govori i misli na svijet dolazeći Auron, slušajući gotovo beskonačna niz decimala broja fi što ih u isto vrijeme govori/misli njegova majka. Roman u diskurzivnom smislu upravo time i završava, intrigantnim „čarobnim“ znamenkama koje se protežu na punih 12 stranica, u nizu od 10 milijuna decimala.

Ključnu točku romana u svakom smislu, međutim, predstavalja već spomenuto poglavlje Pupak. Ne samo da se radi o poglavlju koje poput čvora spaja, prožima i prepliće dva navedena narativna kraka priče (prebaciviši pri tome jedan preko drugoga na način da im je promijenjen kronološki predznak), ne samo da se upravo u toj točki temeljna „zagonetka“ priče razotkriva jer je upravo tu „kradljivac telefonom javio gdje je ostavio aureolu Sv. Marka“, kao što kaže naslov izvronog novinskog članka Stanka Ferića, već se radi o poglavlju koje predsavlaja zlatnorezovsku točku cijeloga teksta. Riječ je, naime, o diskurzivnom mjestu koje i sama pripovjedačica autoreferencijalno naziva pupak forme, a koje predstavlaj točku zlatnog omjera kompletnog auronskog tijela romana – svojevrstan pupak teksta kako magično mjesto žudnje antičkih i renesansnih umjetnika.

Pupak teksta, imaginarno utorpijsko mjesto svake kreacije, u Auronu tako posatje točka doslovne zlatnorezovske geometrizacije teksta predstavljajući klicu priče koja se spiralno odmotava u dva vremenska smjera. Omjer poglavlja koja su pri tome sadržana u svakom od navedenih narativnih krakova takve diskurzivne spire mirabilis jeste upravo onaj koji odražava „savršenu neproporciju ljepote“: 21 (13+8) : 13 (5+3+2+1+1+1). Time i tvrdnaj s početka ovoga teksta, o tome da su romani uatorice Horvat zapravo diskurzivna tijela, postaje jasnija, jer je upravo zlatnorezovska spirala ona koja povezuje prostorne dimenzije (visinu, dužinu i širinu) s onom četvrtom dimenzijom – vremenom – u cjelinu vremenskoprostornog bivanaj. Na isti način pupak teksta u Auronu vremenske dimenzije priče povezuje s onim prostornoga bivanja, u jedinstvenu arhitek(s)turu romana. Strukturacija po principima zlatnoga reza pri tome je mnogo slojevitija i proteže se od spomenutog globalnog omjera segmenata i pogavlja romana, preko omjera poglavlja koje pripovijedaju drugi pripovjedači i onih koje pripovrijeda sam glavni lik, pa sve do omjera muških i ženskih pripovjedača.

Temeljna, u svojoj biti kriminalistička priča, usložnjena je niom najrazličičtijih popratnih likova (i njihovih životnih situacija) iz Auronove blizine, ali na način da se ne predočava cjelina svaske ojedine sudbine i njezin temeljni motiv, već tako da one postaju narativno zanimljive tek u svojoj konstelaciji prema Auronovoj životnoj priči. Točnije, roman oblikuje narativnu nisku od dionica epizodalnog akraktera s njihovim pojedinačnim „glavnim“ likovima koji u određenoj točki vlastita života ikrižuju ili tek usputno dodiruju svoje životne putanje s onom glavnoga lika, a ujedno i s temeljnom temom ljepote, iako potonjeg, najčešće nisu ni sami svjesni. Profil tako rpedstavljenih likova vrlo je različit, počevši od Auronovih roditelja, priajtelja, supruge, preko Marka, restauratora Šibenske katedrale, njegove tajnice i njezinih prijateljica, glumca Castlea i njegove odabranice, pa sve do mlade pojesnikinje Zore, jedine, gotovo simboličke svjedokinje Auronova zabranjenog čina u svitanje.

Pogleda lis e pažljivije ovdje tek usputno naznačena bogata galerija likova, stječe se dojam da pripovjedačica mjestimice svjesno otklizava u one prostore sadašnjice koji egzistiraju na marginama trivijalnosti, osobito u provm ciljusu poglavlja situiranom u novom tisućljeću, snažnom obilježenom tehnologizacijom, internetizacijom i virtualizacijom svakodnevnice. Tako se, primjerice, problematiziranjem dvaju krugova koji se međusobno preklapaju na kartici EuroCarda Mastercarda iščitiva intrigantna vesica piscis, tradicionalan simbol kršanstva i geometrijsko opredmećenje Božje kreacije svjetla. Također, Mirena – UIS (intrauterini sustav), jedan od novijih oblika kontracepcije, uvodi se u kontekst razmatranja o razlikama između Zlatne i Fibonaccijeve spirale. Jasnoe je, dakle, da je bitna intencija teksta jednakovrijedno supostavljanje tradicionalnog i suvremenog koda življenja, bez bilo kakva favoriziranja, ali s vrlo jasnom idejom upućivanja na temeljne vrijednsoti/postignuća/simbole civilizacije koji su univerzalni i neprolazni.

To je ono već naznačeno mjsto autoričina diskursa gdje on najsnažnije izmiče praksama postmodernizma na koje smo navikli, iako ih na razini formalnih postupaka, tehnika i strategija prezentacije neprestano podržava, štoviše, korisni ih u maksimalnom intezitetu, svjesno zadirući u područje nedotaknutog, ponekad i do razine provokacije. Takav iskorak u samoj grafičkoj prezentaciji građe Auron prije svega iskazuje u obliu i ustrojstvu svake svoje stranice, prelomljene također po principu zlatnoga reza, na način na veći dio stranice prezentira fiktivnu priču, a manji dio – nekoliko centimetara širok sivi pojas margine – donosi sve popratne materijale, redovito dokumentarnog karaktera: fotografije, sheme, skice, grafikone, slike, izvatke iz znanstvenih studija, radova, leksikona i enciklopedija, pjesme recepte, zabilješke, viceve, rječničke natuknice, stipske kadrove, matematičke formule i internetske linkove. Gotovo da je sve što čini muzeološku sliku čovjeka sadašnjice galerizirano na tim marginama, postavljajući čitatelja u novu, iznimno aktivnu ulogu onoga koji ne samo da čita i promišlja prezentirano već i onoga koji je u tom makro-kolažu suvremene civilizacije u mogućnosti selekcionirati ponuđeno ovisno o trenutnim potrebama i htijenjima, ali isto tako i odabirati sam način recepcije.

Moguće je stoga ovu knjigu čitati linearno, moguće ju je i „naglavačke“, tj. počevši od zadnjeg poglavlja – poglavlja Auronova rođenja, moguće je čitati tek pojedine priče (iako se složenost cjeline tada uvelike gubi). Isto tako moguće ju je čičtati na način da se paralelno čita i priča i metatekstualni dokumentarij, da se čita samo priča ili pak, za one okrenute promišljanju same teme, a nesklone književnoj fikciji, da se čita samo citatna građa s margina. Potpuno cjelovit sloj romana pri tome predstavljaju uvodni dijelovi svake pripovjedne cjeline (seta poglavlja): svojevrstsan likovno-verbalni kalendar zbivanja u svijetu i Hrvatskoj u drugoj polovici 20. i početkom 21. stoljeća, s osobitim naglaskom na grad Osijek. Tako osmišljen „osječki album“ autobiografski je motiviran (među mnoštvom fotografija mogu se pronaći i one „ulovljene“ objektivom same autorice), no i funkcionalno uklopljen u tijek prezentiranih zbivanja, s ulogoms svojevrsne „kulise“ pojedinih romanesknih epizoda.

Temeljem svega navedenog, opravdano je tvrditi da tako osmišljen književni postav podrazumijeva sasvim novo shvaćanje prirode i funkcije romana, i ne samo u okvirima hrvatske književnosti. Tekst prestaje funkcionirati u duhu svoje tradicionalne linearnosti i pretvara se u svojevrstasn hipertekst čija je sadržajna koncentracija hipertrofirana (zbog otvranja novih područja referencijalnosti uobičajeno rezerviranih za znanost), izvedba artificijelno maniristička i suštinski konceptualna, a idejnost simbolička. Njegova priroda pak postaje dominantno kibernetička, revidirajući iz temelja prostorno-vremenske konstelacije teksta (ne samo u smislu postava priče već, osobito, u smislu njezine čitateljske recepcije), upućujući tako i na nove moguće putove hrvatskog romana na pragu 21. stoljeća.

 

 

Jasna Horvat's novelistic textual concept

Vijenac, Matica Hrvatska, No. 463, 01. December 2011

 

Romaneskni tekstualni koncept Jasne Horvat

Zlatna geometrija teksta

Andrijana Kos-Lajtman

Web: http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac463.nsf/AllWebDocs/Zlatna_geometrija_teksta

Auron je novi roman Jasne Horvat, autorice romana Az (2009) i Bizarij (2009) te dobitnice HAZU-ove nagrade za književnost za 2010. Kao i u prethodnim slučajevima, riječ je o netipičnom tekstualnom projektu umjetničko-znanstvene geneze u žarištu koje je tematiziranje idealne, ljudskom oku jedine savršene proporcije poznate kao zlatni rez. Zlatni rez, univerzalni tajni kod zastupljen u cjelokupnoj prirodi i svemiru u obliku potpuna sklada između cjeline i njezinih dijelova, stoljećima je nadahnuće umjetnicima i znanstvenicima različitih profila. I dok su ga književnici ranijih razdoblja također poznavali te prilagođavali svoje tekstove zahtjevima idealne kompozicije, suvremena književnost uglavnom je izgubila sluh za nj.

Ugrađivanjem zlatnog reza istodobno u temeljni tematski plan i u kompozicijsko-narativni koncept, Auron je svojevrstan egzemplar u književnosti. Radnjom smještenom u suvremenost (Šibenik i Osijek u 2. pol. 20. i početkom 21. st.) narativizira se zgoda dokumentirana u izvanknjiževnoj zbilji – gotovo paradoksalna priča o pokušaju krađe aureole s kipa Svetog Marka na šibenskoj katedrali te priznanju istog čina nakon dvadesetak godina. Ta jednostavna fabula koja se i u formi i u strukturi približava konciznosti vijesti iz koje je i derivirana (a koju kao dokumentarnu potkrepu – presliku novinskog isječka – nalazimo inkorporiranu u ključno poglavlje), namjerno je ogoljena, gotovo banalna. S druge strane, njezina je sižejna razrada virtuozna, a cjelokupan popratni motivski repertoar postiže renesansnu širinu u semantici i manirističko bogatstvo u detaljima. Priča se, naime, narativno odmotava u dva smjera što se sastaju u središnjoj točki - u poglavlju Pupak. Pupak je smješten točno na onom dijelu teksta u kojem ga i određuje imaginaran omjer zlatnog reza režući ga na dva dijela: na onaj veći, sastavljen od 21 poglavlja i onaj manji, sastavljen od 13 poglavlja raspoređenih u šest cjelina. Suvišno je isticati da je upravo omjer tako postavljenih poglavlja zlatnorezovski – prvi od beskonačnog broja onih koji čine fascinantan Fibonaccijev niz gdje je omjer susjednih članova gotovo podudaran tzv. čarobnom broju ljepote fi. Pupak time ne postaje samo jezgra priče nego i pupak teksta – diskurzivna točka opredmećenja tekstualne harmonije u kojoj je cjelina determinirana dijelom, a dio cjelinom, te svaki od dijelova međusobno, na jednak način.

U poglavljima prije Pupka, koji se i eksplicira kao pupak forme, priča se događa u sadašnjosti, u prosincu 2010, dana kada je razotkrivena činjenica da kip Sv. Marka na šibenskoj katedrali 25 godina nije imao aureole te se ona vraća na mjesto. Nakon Pupka tijek se priče zaokreće: odvija se prema prošlosti, od 2002. do 1961, naime godine rođenja glavnog junaka Aurona, a zadnje poglavlje Apsolutna nula poglavlje u kojem se brojčanik njegova životnog mehanizma počeo okretati. To je, naime, poglavlje u kojem Auron – zaljubljenik u ljepotu, strastveni izučavatelj njezinih manifestacija, čovjek dvostrukih zjenica no kojemu je priroda uskratila onaj oblik ljepote koji je namijenila pogledu većine – dolazi na svijet. Nije stoga čudno da je trenutak njegova dolaska, a ujedno završetak romana, predočen nizanjem deset milijuna decimala broja koji ga je presudno odredio: intrigantnog i beskonačnog broja fi, vitalnog kôda analogije prirode, čovjeka i svemira. Potraga za njegovim tajnovitostima, opredmećenima u onome što se generalno smatra ljepotom, obilježila je cijeli Auronov život. Manifestacije navedenoga pratimo u nizu poglavlja, od kojih su neka predočena pogledom i glasom osoba iz Auronova životnog konteksta, dok su druga izraz njegova osobnog pogleda (ispripovijedana u prvom licu). Omjer jednih i drugih pritom je takav da također slijedi omjer zlatnog reza, baš kao i omjer muških i ženskih pripovjedača unutar svake cjeline. Temeljna priča popraćena je širokim spektrom situacija i motiva karakterističnih za suvremeno doba i život određen otuđenošću te će stoga zadovoljiti i one koji u romanima traže mnogo više od zabave ili napete fabule. Autorica, naime, romanu pristupa kao projektu koji ima svoju ideju, ciljeve i strategije, a u kojem sve korespondira s glavnom temom – onom univerzalnoga kôda ljepote – na način da ga tekst i sam u izvedbi demonstrira. Na taj način romani Horvatove prestaju biti plošni jezični tekstovi, pretvarajući se u višedimenzionalne mreže kojima se opredmećuju vrhunski dosezi ljudske civilizacije. Simbiozom znanstvenih i umjetničkih izvora koji u Auronu nisu pretočeni samo u književni diskurs, već i u navode na marginama svake stranice, roman postaje interaktivan album gdje se kolažira znanstveno i književno, verbalno i likovno, u iscrpnu zbirku svjetske i hrvatske kulturne baštine.
Osobitu ulogu dobivaju likovni tekstovi: slike, skice, snimke, modeli. Supostavljanjem klasičnih artefakata s ostvarenjima popularne kulture, internetskim izvorima te trivijalnim elementima svakodnevice, a to sve skupa lajtmotivski začinjeno kontekstom autoričina Osijeka, oblikuje se polivalentna romaneskna kutija post-postmodernističkog konceptualnog (hiper)teksta. U njemu se univerzalni kôdovi prirode i kulture ne relativiziraju uobičajeno postmodernistički, nego se predstavljaju u novom svjetlu, onom koje čovjeku 21. stoljeća približava renesansnu strast za otkrivanjem i stvaranjem. A upravo je to zajednička odrednica svih autoričinih romana, opredmećena u likovima i u samim tekstualnim konceptima, a što je važnije.

To je, napokon, ono zbog čega te romane treba čitati. Riječ je o autorskoj poetici koja netipičnim pristupom pisanju otvara nove poetičko-stilske prostore u suvremenoj hrvatskoj književnosti. U pristupu Jasne Horvat tekst prestaje biti tekst i postaje multidisciplinarni poligon – mreža civilizacijskih amblema i tekstova najrazličitije geneze koji traže aktivnu ulogu čitatelja postavljajući ga uvijek iznova pred pitanja: kako i zašto jesmo te gdje su granice kreativnoga potencijala prirode i čovjeka.

 

 

Jasna Horvat provoked her literary work - Glas Slavonije, 05/11/2011.

OSIJEK - "Jasna Horvat is primarily a scientist, and it is extremely important for her literary works, which insists on an unusual structure, built to a level of energy," said Milica Lukic, a professor at the Faculty of Philosophy, having fun with Jasna Horvat in Osijek city ​​and University library in the Croatian Book Month.
These two scholars have linked the love of ćirilometodskoj heritage, so Dr. Lukic stressed the importance of the novel, "AZ" Jasna Horvat. The story of the Glagolitic 2010th has been awarded the prestigious Academy Award for Literature.
Moderator of Sanja Racic, a journalist of Radio Osijek, said that in addition to books for children and rewarded, "AZ" Jasna Horvat wrote a book "Bizarij". In GISKO in the emphasis was just on the 15 story about two thousand years of history of Osijek.
"Historical data has given the author's imagination and create a postmodern novel. For the novel is characterized by parallel reading, historically certified izmaštanih biographies and stories about these people, so they rise to the level of universality, and the reader can identify with them, "said Dr. Lukic.
Deliberately provoking his literary work, says the author, wants to encourage scientists and the general public to discuss specific topics. A week has brought new novel clearly Horvat "Auron", the story of the golden cut, perfect, ideally proportioned beauty, the universal secret code. V. Latinović

 

OSIJEK - “Jasna Horvat je prije svega znanstvenica, a to je iznimno važno za njezina književna djela, u kojima inzistira na neobičnoj strukturi, podignutoj na razinu simbola”, rekla je Milica Lukić, profesorica na Filozofskom fakultetu, na druženju s Jasnom Horvat u osječkoj Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici u sklopu Mjeseca hrvatske knjige.
Te je dvije znanstvenice povezala ljubav prema ćirilometodskoj baštini, stoga je dr. Lukić naglasila važnost romana “AZ” Jasne Horvat. Priča o nastanku glagoljice 2010. nagrađena je prestižnom nagradom HAZU za književnost.
Moderatorica Sanja Račić, novinarka Radija Osijek, rekla je da uz knjige za djecu i nagrađeni “AZ” Jasna Horvat napisala knjigu “Bizarij”. U GISKO-u je naglasak bio upravo na tih 15 priča o dvije tisuće godina osječke povijesti.
“Povijesnim podacima autorica je podarila maštu te stvorila postmodernistički roman. Za roman je karakteristično paralelno čitanje, povijesno ovjerenih biografija i izmaštanih priča o tim osobama, čime se oni dižu na razinu univerzalnosti, a čitatelj se s njima može poistovjetiti”, rekla je dr. Lukić.
Svjesno provocirajući svojim književnim radom, istaknula je autorica, želi potaknuti znanstvenike, ali i širu javnost na raspravu o određenim temama. Prije tjedan izašao je novi roman Jasne Horvat “Auron”, priča o zlatnom rezu, savršenoj, idealnoj proporciji ljepote, univerzalnom tajnom kodu. V.Latinović